BW

Jutarnja zvonjava sata uvijek je ista,morat ću nešto promijeniti.Dižem se tako naglo kao da me proganjaju najveći neprijatelji.Neznam zašto,ali sto puta sam sebi rekla da ću u buduće ostati malo lješkariti u toplom krevetu i dignuti se nakon deset minuta.Ne mogu ali stvarno ne mogu.
Sama sam,super nitko mi ne smeta barem ne pola sata.Obavim ja uredno u kupaoni svoj ritualni ples i izlazim totalno razbuđena,te pristavljam kavicu i čajić.Pijuckam kavicu i nakon trideset minuta idem buditi moju Mini.Kod nje u sobi laganica od radia i evo je već na nogama.Sređuje se ona kao da ide na vjenčanje,njoj vam se nikad ne žuri,ja spremna za izlazak,a ona jurca još obući cipele.Dragi moj B.spava pošto je na godišnjem te da ga mačkice ne čekaju za klopicu dok se on digne,zamolim ja Mini da im da jesti,a ona ali za sve što joj se kaže ili zamoli ona misli da to nije njena obaveza da to moramo raditi ja i tatica.Imamo dvije krasne mačke,nisu u kući ali znaju kad je vrijeme za klopicu i uvijek su tu u dvorištu i točno u isto vrijeme ujutro su pred vratima.Kad dolazi iz škole onda je «ma muceki moji mmmm,….a kada im treba dati jesti onda je:»auf,joj ma zašto ja i uvijek ista neukusna pitanja i isti odgovori.Ja sam jednostavno više umorna od priče i opet priče i pitam se dokle će i kad će se sama sjetit nešto napraviti.Nije da je ne učim nečemu ali ispada da je ne učim ničemu.Ljudi moji jel to moguće….!!!!!