BW

U mladu konobaricu Reu zaljubio se najveći bogataš iz malog gradića na moru.
Rea je živila u staroj trošnoj kučici,sa majkom i ocem,što je glasio kao častan i radišan mještanin malog gradića.Rea je bila toliko lijepa,tako da je imala pola grada udvarača.
Bilo je tu od bogatih do siromašnih i oni srednje klase.
Jednoga dana šetajući gradićem uz obalu,Rea je opazila na samom kraju molića mladog
ribara što je privezivao svoju malu drvenu barku.
Približavajući se ribaru,Rea je ostala kao skamenjena.
Prošaptala je u sebi:»ovakvu ljepotu ne možeš vidjeti svaki dan i te snažne ruke što su
privezivale barku".Ribar je osjetio pogled što ga je milovao kao lagani povjetarac,te je podigao svoje umorne oči i ugledao Reu,kao da se poznaju otprije.
Bila je to zaljubljenost na prvi pogled.
Onako zbunjena,zacrvenila se u obrazima i odlepršala kao leptirić što oblijeće oko
najljepšeg cvijeta.
Došla je kući sva uzbuđena i majci ispričala što je vidjela.
Majka ju pažljivo sasluša,pogladi je po zlatnoj kosi i kaže:"drago moje dijete,ti i sama
znaš da smo mi siromašni i da otac tvoj želi te dati bogatom proscu,kako se ne bi patila
kao do sada".Podigla je Rea svoje tužne oči i rekla majci:"majko,meni to nije važno,što sam siromašna,već ono što moje srce osjeća, i oči joj se napuniše suzama."
Prolazili su dani,a Rea je stalno mislila na mladog ribara i maštala o zajedničkoj sreći.
Kad jednog dana otac pozove Reu i saopći joj vijesti da se počne pripremati za udaju,nad grad se sručila velika tuga i Rea nije više bila onako vesela i nasmijana.
Nije proturiječila ocu,ali njeno srce stezalo se od tuge,kao da će puknuti svakoga trena.
Toliko je plakala da je sve suze isplakala,nije više marila za životom.
Kamen teški ležao je na njenom srcu i svakim danom bivao je sve teži.
Došao je trenutak udaje,a Rea je zablistala svojom ljepotom,tako da su svi uzvanici ostali iznenađeni.
Otac je bio ponosan na svoju miljenicu,i taj dan mu je bio najsretniji dan.
No primjetili su u njenom pogledu toliko tuge i boli,što se sakrit nije moglo.
Prošlo je i to ,i Rea je postala gospođa najvećeg bogataša u malom gradiću.
Ubrzo zatim rodi Rea djevojčicu,lijepu kao što je i sama bila.
Suprug je bio presretan,i ponosio se sa svoje dvije ljepotice.
Živjeli su u skladu,ali na licu Ree nikada nije bilo osmijeha.Oči su joj bile pune tuge i boli i toliko je patila da je jednog dana njen suprug odlučio da njegova Rea više ne pati.
Želio je da joj vrati onaj osmijeh što ga je imala dok je radila u gostioni.
Nevrijeme se sručilo na mali gradić,a suprug od Ree spremao se isploviti svojom barkom koju je već bio odvezao i počeo veslati prema otvorenom moru.
Oluja je nosila sve ispred sebe i ponijela je barku u vrtlog bez povratka.
Pred zoru Rea je još uvijek budna čekala na prozoru da se pojavi njen suprug,ali u tom trenu pojavila se prazna barka što je doplutala do obale.
Svi mještani malog gradića pohitali su prema barci,no u barci nije bilo nikoga.
Stajala je Rea i dalje uz prozor i postavljala sebi pitanja:tko je kriv?» dali ja što ga nisam toliko znala voljeti,što je moje srce pripadalo drugome,ja sam kriva što je isplovio u nevrijeme,da kriva sam što ga nisam ljubila kao i on mene,ja sam kriva za sve.Odlučila je istrčati
među masu mještana,bacila se u more i otplovila daleko u plavu dubinu.Odjednom se nadvio crni vrtlog na sred mora,podigli se valovi visoko,i Rea je nestala zauvijek.Shvatila je da je pogriješila i pošla je u zagrljaj svom čovjeku.
Na dnu mora u spokoju spavaju zauvijek dva bića što će se napokon zagrliti.
Mladi ribar što potajno je u srcu nosio Reu, kad je čuo što se dogodilo,više nije mario za život, i sjedio bi satima i satima gledajući u daljinu mora.Promatrajući daljinu mora jednoga dana mještani su našli usnulog ribara koji je od tuge i žalosti zaspao na obali,na obali gdje je prvi puta vidjeo djevojku kao vilu,duge zlatne kose sa širokim osmijehom na usnama.Ta vila zvala se Rea.
Djevojčica što je ostala bez oba dva roditelja ,još i danas voli slušati tužnu priću dvoje ljudi što su našli svoju ljubav na dnu mora u čvrstom zagrljaju.


Text:BW