BW

subota, 29.04.2006.

PRONAĐENA LJUBAV

U mirnu četvrt doselio se jedan čovjek, čudnog izgleda. Predstavljao se kao Djed božičnjak. Nitko mu nije vjerovao, pa čak ni djeca što su živjela tu u njegovoj blizini. Bio je mjesec srpanj i taj novi djedica, nosio je odijelo žarko crvene boje, a na glavi je imao crvenu kapu na kojoj je visio mali zvončić. Brada mu je bila bijelo žute boje, a na nogama je imao crne visoke čizme, koje su izgledale kao da su proputovale čitav svijet. Taj novi susjed stvarno je ličio na Djeda božičnjaka. Kuća u kojoj je živio bila je sva okićena božićnim ukrasima i novogodišnjim lampicama, te je stvarno ličila na kučicu iz bajke. Ispred kuće je bio vezani sob, kojem su se divila sva djeca misleći da je igračka, dok im jednog dana kad ih je upoznao veselo zatresao glavom, koju su krasila dva prekrasna roga. Kad bi pala večer, čitav gradić bi zablistao od raznobojnih lampica što su krasile kučicu u malom gradiću prepunom dobrih ljudi. Jedne večeri dok je lagani povjetarac milovao šetače u obližnjem parku, Ivica zastade i upita Jelicu što ga je držala za nježnu malu ručicu:»Jelice! vjeruješ li da u našoj blizini živi Djed božičnjak ?» Jelica se ovlaš nasmijala, pomilovala Ivicu po gustoj plavoj kosi, na trenutak zastala i rekla:»Ivice oni žive samo u pričama.» Ivica ju pogleda svojim plavim tužnim očima, i počne tapkati u mjestu, govoreći Jelici:»dođi, idemo! ja ću te odvesti k njemu, vidjet ćeš da on živi među nama, a ne samo u pričama. Laganim korakom, držeći se za ruke u ljetno sparno predvečerje krenuli su prema kučici. Ugledavši svu tu raskoš, Jelica na trenutak pomisli kako sanja. Sve te lampice i božični ukrasi bili su i stvarnost. Uzdahnula Jelica i na trenutak odlutala u mislima, prisjećajući se svog djetinjstva. Stajala je tako i sanjala, a na licu joj lagani osmijeh prepun sjete miješao se sa veseljem i ponekom malom tugom. Odjednom osjeti Jelica poznat glas iz davnine, i toplu ruku na svom ramenu. Okrenuvši se prema toploj ruci na svom ramenu, nije ni slutila tko ju je tako tiho i jedva čujnim glasom pozdravio. «Dobar večer, Jelice, znao sam da ćemo se sresti jednog dana, pa makar i na kratko». Poznati glas trgnu Jelicu i osjetivši da drži ruku malog Ivice, uvjeri se i sama da ne sanja. Gledajući u Ivicu, zatim u djeda božičnjaka nije mogla prozboriti ni riječi. «Lijepog sina imaš Jelice! progovori djedica « Nešto je Jelica promrmljala, na trenutak zastala da sabere svoje misli i od počela razgovor. Ne, to nije moj sin, Ivica je ostao sam bez roditelja. Majku nije nikada ni poznavao, a otac mu je nedavno zaklopio svoje umorne oči. Ivici je sada dvanaest godina i potrebna mu je sva ljubav i toplina, te sam odlučila da ću se brinuti o Ivici kao o svom sinu kojeg nikad nisam imala. Slušajući Jeličine riječi, obgrli Ivica Jelicu i izgovori sa ponosom:»od danas ću te zvati mama, ako mi dozvoliš Jelice». Pogladi ga Jelica po kosi i kaže:»naravno od danas si mi sin». Slušajući sve to djedica se blago nasmiješi i u oku mu zablista jedna suza. Odlutao na trenutak u prošlost i prisjetio se kako su on i Jelica kovali planove za njihov zajednički život. Jelica je često znala govoriti da će u kući njihovoj uvijek biti živo i veselo, te da će im dom biti ispunjen s puno dječice. Želje su bile jedno, a stvarnost je bila nešto drugačija. Prekide ga Jelica u razmišljanju i tiho mu izgovori ime:»Luka»,da to je moj Luka što ga nisam mogla nikad preboljeti.» Pssst! Ne govori ništa, sada smo se napokon našli, obilazio sam domove, gradove i sela, u svaku kuću kročio i darove nosio, ne bi li te pronašao. Ovako umoran od traženja, tuga je bivala sve veća, a nada se počela lagano gasiti, i odlučio sam skrasiti se na jednom mjestu i tu ostati i sanjati o izgubljenoj ljubavi. Zagrlila Jelica Luku i tihim šapatom kroz suze ispričala je da ga nikad više neće napustiti, i da će Ivica biti njihov sin kojeg su žarko željeli. Stajali su jedno vrijeme u čvrstom zagrljaju, kad Ivica stane zapovjednički ispred njih i kaže:»možete li mi objasniti što to sve znači?» «Dođi Ivice, primi ga Jelica za ručicu i sjednu na obližnju klupu, da mu Jelica sve objasni. Znaš….,Ivice..moji roditelji su imali putujuće kazalište i mi smo se često selili iz grada u grad, te nikad nismo znali vrijeme naše selidbe». Jednoga dana ja i Luka smo se zaljubili i maštali smo o budućem životu sa puno djece i dječjeg smijeha. Jedno kišovito popodne otac je došao kući i rekao da se moramo spremiti na dugi put u nepoznati grad, jer valjalo je prehraniti obitelj. Onako tužna iznenadnom odlukom nisam imala vremena oprostiti se od Luke i kazat mu da odlazimo iz tog gradića gdje sam se po prvi put zaljubila. Otputovala sam bez pozdrava i bila sam toliko tužna da sam mislila da ću umrijeti bez voljenog Luke. Od onda moje srce zna samo za tugu, a moji roditelji nikad nisu saznali za moju tugu i bol što mi je izjedalo moje srce. Vidiš, Ivice sudbina se poigrala i prije, a evo poigrala se i sada. Sada neću nikada izgubiti svoju prvu ljubav, mog voljenog Luku. Od sada Ivice imaš: mamu, tatu i sretno djetinjstvo. Svi troje su se zagrlili i dugo se nisu puštali da ih ne bi opet nešto razdvojilo. Kučica je još više zablistala u ovoj posebnoj noći, a zvijezde su im osvjetljavale put ka sreći. Text:BW.

- 20:55 - Komentari (16) - Isprintaj - #